Petak

17 Feb 2017 

 

petak

Danas je petak je, sedamnaesti. Sva sreća da nije trinaesti. Sjedim u kancelariji i buljim u monitor (kao dekan iz jedne pjesme). Volja za radom je nešto iznad nule, ali ne jako. Podstrek da bih nešto napravio za mog poslodavca je minimalan. Djelom je moja krivnja, a dijelom i nije. Kada vidim kako se radi i što izlazi kao proizvod izgubim svako zadovoljstvo koje moja profesija može donijeti. Građevinski sam inženjer i bavim se projektiranjem. U stvari baš i nije sasvim tako; kontroliram projekte koje mi potpisujemo ali ih rade naši, takozvani vanjski suradnici. Ima već preko jednog desetljeća da su u Sjedinjenim Državama uveli novi model poslovanje. Sve malo veće firme su počele davati posao van, manjim firmama, na licitaciju. Sve ono što se može eksternalizirati je dobrodošlo. Primjer u gotovo svim firmama je čišćenje ureda. Otpuštaju se čistačice (i čistači) i posao se povjerava vanjskom poduzeću. Traže se ponude za taj servis i obično se izabere ona najniža. Koji je razlog ovakvom pristupu poslovanju?


Ušteda novaca jeste prvi motiv. Da bi se pobjedilo na licitaciji, oni koji učestvuju jako skidaju cijene da bi dobili posao. Tako ispadne da vanjski radnici koštaju znatno manje nego oni koji su zaposleni u samom poduzeću. Rezultat je nagativan za gotov sve: vanjski radnici su slabo plaćeni, pa tako opada standard na nivou cijele države jer je praksa sve raširenija. Poslodavci ih često plaćaju i na crno, a ponekad im niti ne daju plaću, ili kasne s isplatom mjesecima. Na neki način su oni prisiljeni na ovakvo nekorektno ponašanje jer na dražbi moraju pretjerano sniziti cijenu da bi pobjedili. Za firme koje koriste vanjske usluge financijski odražaj je generalno pozitivan, ali u konkretnom primjeri radna mjesta su prljavija. U mom uredu mjesecima nije pobrisana prašina s ormara; ta aktivnost nije predviđena ugovorom o čišćenju. Jedan od kolega je alergičan i redovno kiše, po desetak puta za redom. Druga veliki prednost za one koji su primjenili takav model poslovanja jeste da kada su vremena krizna nemaju problema oko otpuštanja radnika, jer ih praktičn niti nemaju. A radnička klasa svakim danom se gore provodi.


Danas, u ovoj nemilosrdnoj trci za novcem, je jasno da svi nastoje pronaći nove načine da povećaju profite. Donio sam vrlo raširen primjer koji se tiče higijenskih operatora, ali fenomen je puno rašireniji i sve ono što se može dati van, se daje. Kod mene se već godinama ne projektira. Sve se daje preko dražbe vanjskim projektnim kućama, koje su vrlo male po broju ljudi koji zapošljavaju, ali uzimaju puno privremenih vanjskih suradnika da bi mogli obaviti posao. Najčešće se obraćaju studentima koji su spremni raditi i za mizernu naknadu, jer im je svaka kuna značajna. Uz to stjeću iskustvo za budućnost i nadaju se da će ih neka od tih firmi za koju rade primiti, jednog dana kada diplomiraju. Kvalitet posla je očajan. Kada im ukažeš na to, oni se vade da su išli s jako niskom cijenom i da zbog toga ne mogu napraviti sve ono što treba. Ali ono što treba napraviti je uneseno u ugovor, pa im ja ne dajem nikakav popust, jer posao, koji na kraju ja potpisujem, treba biti napravljen u najmanju ruku korektno. Sve je to iscrpljujuće. Na jednom sastanku sam rekao direktoru firme koja radi za nas da kada se već oslanjaju na studente, da daju posao bar onima koji studiraju građevini, a ne onima koji pohađaju ekonomski fakultet.


Da bih nekako lakše podnio ovo stanje, počeo sam trgovati valutama na forex svjetskom tržištu. Radi se o burzi na kojoj je roba novac, iako gotovo sve moderne forex platforme omogućavaju da se trguje i sa dionicam, plemenitim metalima, naftom i još puno drugih robnih i novčanih proizvoda. Mi u uredu imamo pristup mreži preko zaštitnog zida, kako ga neki nazivaju. Zaštita od infekcije virusima, ali i od neželjenih mjesta koje zaposleni ne bi trebali pohađati. Na svu sreću, forex platforma koju ja koristim je direktno pristupačna. U suprotnom bih morao koristiti neki proxy, a s njima se nikada ne putuje baš glatko. Ujutro kada stignem na moje radno mjesto, prvo popijem kavu a zatim se povežem na tržište valuta. Pogledam kakve su novosti i što se očekuje u toku dana. Ako nađem neku povoljnu priliku, kupim ili prodam neki valutni par, ili postavim naredbu za otvaranje pozicije kada cijena dostigne moj željeni nivo. Na to izgubim nekih pola sata i onda se bacim na posao, onaj za koji me plaćaju. Jedan moj kolega kaže da nas ne plaćaju, nego nam daju samo džeparac; plaća je u stvari bjedna i on dobrim dijelom ima pravo.


Za sada trgujem sa samo dva para: euro – američki dolar i britanska funta – australijski dolar. Nastojim se ne širiti previše i raditi na uskom području stječući dobro poznavanje parova s kojima operiram. Netko bi očekivao da se svi parovi isti ponašaju, ali nije tako. Prvo treba poznavati ekonomiju i novčanu politiku valuta, a zatim i karakteristike valutnog para. Za par euro – dolar bih rekao da se gotovo uvijek normalno ponaša: ako su vijesti dobre za euro, euro raste i obrnuto, baš kako bi to prosječan čovjek i očekivao. Funta i australijski dolar čine čudan par. Vijesti iz Engleske dobre, iz Australije loše, a australijska valuta zarađuje prema britanskoj. Upravo suprotno svakoj logici. Zgodno je da kada se cijena počne jako mijenjati to ide prilično ujednačeno i na duži vremenski period pa je prilično jednostavno zaraditi.


Kada mi dosadi i ta aktivnost, otvorim moj Word i napišem članak za neki od mojih mnogobrojnih blogova. Svako toliko iziđem u dvorište da popušim cigaretu i malo se opustim, ili isplaniram nastavak aktivnosti kojom se u tom trenutku bavim. Danas je dobro zagrijalo i počinje se osjećati proljeće u zraku. Ako se klimatski razvoj vremena ovako nastavi za par dana bi moglo procvjetati i pokoje stablo.





Admin · 35 views · Leave a comment

Bez piva

21 Jul 2016 
Konačno sam došao do otkrića kako koristiti naše znakove s engleske tipkovnice. Da budem iskren, koncept sam poznavao i prije ali sam bio nevoljan da ga primijenim. Jedan od razloga je bio što se zamjenjuju slova Z i Y, a to mi je stvaralo problema. S godinama sam valjda postao nešto fleksibilniji pa evo konačno... Uz godine je vezana i moja zadnja dogodovština. Moja supruga često odlazi kod obiteljskog liječnika za neke recepte (nedostaje joj kalcij). Tako je zadnji put liječnik zahtjevao od nje da pošalje i mene, jer me nikada nije vidio (na svu sreću, rekao bih ja). Videći moju dob koja lagano prelazi pola stoljeća, odlučio je da mi napravi check up; nalaze krvi i mokraće. Skoro sve u redu osim dosta povišenih triglicerida i laganog prekoračenja limita za kolesterol. Uzrok: previše alkohola i slatkiša. U biti je problem šećer, kojega ima i u alkoholu (pa zar ne mogu izmisliti Ožujsko Zero, po uzoru na Coca Colu).

Eto tako sam ovaj puta bio prisiljen pratiti utakmice svjetskog prvenstva u nogometu bez uobičajene boce piva. Kada se mora, teško je, ali se mora. Ono što me je iznenadilo jeste činjenica da mi više nedostaju keksi, kolači i čokolada, nego pivo, vino i rakija. Ovi Mondiali će mi uz nedostatak pića ostati u sjećanju i po tome da se po prvi puta uz njih jako veže i klađenja na sportske događaje. Znam da postoji već par godina, ali nikada se nije govorilo kao ovaj puta. Čini mi se da je većina ljudi gledala ovo natjecanje iz te perspektive, to jeste kako zaraditi novac kladeći se, nego na samu nogometnu vještinu protagonista. U uredu se pričalo i raspravljalo gotovo samo o tome kakve kvote daju pojedini organizatori. Koga briga ako Hrvatska ispadne, ako se to može naplatiti? Na neriješeni rezultat se kladi na jednom mjestu, jer je tamo najbolja kvota. Za pobjedu na drugom, zbog istog poticaja. Za poraz daje najviše onaj treći. Pa tako neki imaju i po desetak računa kod raznih providera.

Meni je to prekomplicirano, ali i ja sanjam o lakoj zaradi. Tako sam završio u CASINO ONLINE gdje sam odlučio izvršiti minimalnu uplatu za koji daju bonus 100%. Ja uplatim 10 i oni dodaju 10 (nije baš tako niska cifra, ali detalji su moja privatna stvar). Kada su mi davali bonus online (može se i ne uzeti) morao sam potvrditi da sam pročitao pravila o njegovom korištenju, a u stvari nisam. Ljudi su lijeni, a ni ja nisam iznimka. Poslije se žale da su ih prevarili ali je krivnja njihova. Iako i druga strana nije baš nevina, jer dobro poznaje psihologiju klijenata i nastoji da je iskoristi za svoj profit. Da skratim, da bi dobio lovu od tog bonus, moraš ga „okrenuti“ 5-6 puta, pa ti je praktično nemoguće zaraditi. Škola se plaće, pa ću slijedeći puta čitati uvjete pod kojima mi nešto daju.

Hajde da prokomentiramo i najveći sportski događaj ove godine. O našima nemam puno što da kažem, a nisam puno ni očekivao. Mogli su i puno bolje, ali nam nedostaje pobjednički mentalitet a i malo nogomente vještine i organizacije (dosta je pogledati kako nam je organizirana država). Uz to mi nije bilo ni krivo da su brzo ispali jer sam bolje spavao (inače bi svi izašli na ulicu i derali se). Na kraju su pobjedili Njemci, kako je to bilo i za očekivati. Mi smo ih poslali doma s 3:0 ne tako jako davne 1998. Godine, u Francuskoj, ali su oni u međuvremenu naučili lekciju, uveli obvezu za sve klubove da imaju podmladak, uspjeli integrirati strance i rezultat je doista upečatljiv. Uživao sam u njihovoj pobjedi protiv Brazila. Bez kompromisa, do kraja: i kada se pobjeđuje igra se za još jedan pogodak više. Puno njih je mišljenja da su trabali stati nakon 3, 4 gola, da ne bi previše ponizili protivnika. A što bi ja onda bio gledao? Ovako sam i drugo poluvrijeme napeto pratio, pružajući nesvjesno ruku prema stoliću gdje se nekada nalazila krigla s pivom.

Admin · 59 views · Leave a comment

Klasni kaos

12 Jan 2016 
Avion
Nedavno me put nanio u Indokinu. Dva tjedna putovanja i odmora po niskoj cjeni u još relativno nerazvijenoj civilizaciji, koju ja preferiram u odnosu na ovu našu zapadnu (ako se mi možemo svrstati u tu skupinu). Početna točka u Aziji je bio Bangkok i tražili smo povoljne karte za letilo, s kretanjem iz Milana. Posebna ponuda Emirates-a nam je bila najprihvatljivija i koštala je oko 750 eura po osobi, razumije se povratna i u ekonomskoj klasi. U oba smjera se presjedalo u Dubai-ju, što je otprilike točno na pola puta; 6 sati leta, 3 sata na aerodromu i jos četrvrt dana da bi se stiglo na konačni cilj. Direktni let traje nešto manje, otprilike 10 i pol sati, što je malo predugačko za moj ukus: ukoče ti se noge, leđa i ostali djelovi tijela, a ima i drugih problema jer je danas na svim letovima zabranjeno pušenje (ma vidi malo, hoćeš, nećeš moraš napraviti reklamu onima preko granice). Presjedanje definitivno ima prednosti za pušače.

I tako smo stigli u Dubai oko 8 navečer. Kabina za one koji uvlače da se ne ugasi je super, puno udobnija i ljepša nego na drugim aerodromima, iako i tamo smrdi po dimu (kada to kaže jedan pušač...). Trebalo je ubiti par sati a i nahraniti se pa smo sjeli u Heinecken Pub: ugodna i opuštajuća atmosfera, osoblje jako simpatično i uslužno. Dvije točene pive i dva sendviča; vrlo dobro. Tražim račun i konobar ga donosi: 48 dolara! Pojao sendvič, a nisam ni primjetio da je pozlaćen, valjda od umora što se nakupio u toku puta. Ostalo je još sat vremena do ukrcavanja. Ja šetam po zračnoj luci, a supruga po dućanima. Ima ih više nego turista na aerodromu, videći kasni sat. Konačno najavljuju ukrcaj i stajemo u red.

Dolazimo na pult i ženska uzima naše boarding pass i baca ih u koš za smeće. Ja i žena se gledamo i strah struji kroz naše vene. Što se događa? Neće nas pustiti unutra? Stjuardesa nešto govori na engleskom i čini mi se da čujem riječ "business class". Uručuje nam nove karte za ukrcaj, s osmjehom i mi produžujemo prema ulazu u avion, zaustavljamo se i gledamo karte. Na njima, umjesto uobičajene riječi Economy, stoji riječ Business. Smješkamo se jedno drugome i hvatamo smjer prema našem odredištu. Ne tamo gdje svi ulaze, nego posebna vrata i evo nas u avionskom raju. Puno puta sam vidio kako izgleda (u većini aviona se prođe kroz taj dio idući u onaj siromašniji), a sada imam priliku i da probam.

Uvaljujemo se u fotelje i razgledamo što tu sve nema. Prekida nas stjuard s čašom šampanjca, za dobrodošlicu. Koristim priliku, brzo ispijam i tražim još jedan – bez problema. Tu su noćne čarape i mjesto gdje možeš odložiti svoje cipele. Pokretna pregrada prema susjednom putniku (budući je u susjedstvu ona, ispuštam taj detalj). Fotelja ima puno gumbića i jedan od njih je pretvara u pravi pravcati ležaj. Kako letimo po noći, stvar je jako cjenjena. Ne sjećam se da sam tako dobro spavao u avionu kao taj puta. I hrana je na nivou. Nema onoga hoćeš kolu ili pivu. Vino iz Australie 8 godina odstajalo, ili iz Južne Afrike, ono bijelo. Klopa spremljena svježe u maloj kuhinjici, ne ona što naprave na zemlji i ukrcaju u zrakoplov pa poslije podgrijavaju. Ma kako smo završili tamo?

Pojma nemam! Taj dan je bio San Valentino i pretpostavljam da su imali dva slobodna mjesta pa su odlučili da nekoga počaste u promidžbene svrhe. Mi smo sigurno bili najsimpatičniji i tako su nas izabrali. Tko zna možda je stvarno tako i bilo. Kada smo se nakon dva tjedna vratili doma, ovaj puta u ekonomskoj klasi, otišao sam pogledati cijene karata za business. Umjesto 750 po osobi, košta 2700. Ali ima i bolje: prva klasa. 4400 po osobi, imaš svoj tuš, bar, a kada stigneš na cilj čeka te limuzina da te odveze u hotel. I kažu da nije dobro biti bogat.


Admin · 95 views · Leave a comment

Pravo prema cilju

10 Jul 2015 
Prošli mjesec smo kupili novi aparat za kavu, od onih koji koriste kapsule; kave je dosta skupa, ali je zato jako dobra, kao u baru ispod kuće. Ili bi bar trebala takva biti. Ovo nam je ako se dobro sjećam peti aparat koji mjenjamo, ali prvi koji smo kupili. Prethodne smo dobili besplatno da bi kupovali kapsule i sada te akcije više nema. Dakle kava s novom spravom nije najbolja, mlaka je, znači da voda nije dovoljno zgrijana. Pretpostavljam da unutra ima neki senzor koji regulira na koliko se grije voda i da nije dobro postavljen ili se poremetio u toku transporta (isporučen nam je preko ekspres kurira). Stroj je kupljen preko interneta, a time se bavi moja supruga, pa smo se dogovorili da će ona stupiti u kontakt s prodavačem, koji nam dostavlja i kavu, i vidjeti da se stvar sredi; sve bi trebalo biti u garanciji.

Nedjelja popodne, gledam formulu 1 na televiziji, kada čujem da me supruga zove iz studija gdje se nalazi kompjuter. Sama trka je prilično dosadna, gotovo ništa se ne događa, nema preticanja niti incidenata, pa se ni ne ljutim što me je prekinula. “Napisala sam e-mail tipu koji nam je prodao uređaj (isti onaj od kojega kupujemo kapsule), pa ako hoćeš pogledati i dati stvoje mišljenje prije nego pošaljem”. Gledam, čitam i ne vjerujem svojim očima! Obavještava ga da kava nije dobra, vjerovatno zbog toga što je mlaka, i žali se što nije kupila onaj jeftiniji strojček koji smo prije imali, jer joj je tip preporučio ovaj skuplji koji može koristiti razna kapsule. “Draga,” – kažem ja – “rekli smo da mu kažemo u čemu je stvar, da pitamo da li postoji garancija i tko nam može srediti aparat? To što si se ti pokajala da si kupila ovaj, a ne onaj, neće pomoći da pijemo bolju kavu.” Nakon malo nekorisne diskusije, sjela je da prepravi e-mail i nakon dodatne dvije kontrole smo ga poslali.

Ispričao sam vam ovu bračnu epizodu, koja se kod mene doma u raznim oblicima često ponavlja, da bih istakao kako ljudi ne znaju rješavati problemi ili ih ne interesira rješenje, nije mi jasno. Kada nešto treba razriješiti, ja sam koncentriran na minimum stvari potrebnih da se urade da bi se dostigla željena solucija. Ljudi oko mene misle na sve drugo osim na ono što treba, ili se meni samo tako čini. Koliko sam puta čuo kod nas na stubištu svađe među susjedima. Onaj odozdol pozvoni onome koji stanuje iznad njega jer mu kapa voda (pukla je jedna vodovodna cjev) i izdere se svom snagom, izvrjeđa njega, obitelj i njegove pretke zato što je kod ovoga pukala cjev, a čovjek nije učinio ništa da bi se to dogodilo. Sve zvuči kao vicevi o Muji i Hasi. Tako se gornji susjed naljuti i treba mu 2 tjedna da pozove vodoinstalatera, umjesto da to obavi za 3 dana, samo da bi naškodio onome dole i vratio mu patnju koju mu je ovaj prouzrokovao svojim uvredama. Ljudi su svadljivi i važnije im je da crkne krava od susjeda nego da je njihova u dobrom zdravlju i daje puno mlijeka.

I svatko želi reći svoju, pod svaku cijenu. Što su ljudi manje intiligentni to više pričaju i prodaju svoje filozofije, nastojeći uvjeriti druge u svoju, na žalost nepostojeću pamet, ne shvaćajuci da samo pogoršavaju situaciju. Uz to ljudi vole brinuti tuđe brige i zavirivati u lonac koji nije njihov. Tako se mogu udaljiti od svojih problema i psihološki se rasteretiti ne misleći na ono što trebaju učiniti za sebe i svoju obitelj – radi se koji puta o čistoj ljenosti. I za najjednostavnije akcije se nalazi brdo isprika da se ne urade. Ljudi su takvi, jednostavno im se sviđa kaos, gdje se svi brinu o svemu, osim o svome i svi stavljaju nos u ono o čemu ništa ne znaju. Obožavam kada netko počne diskusiju i ubjeđivanje s izrekom “Po meni je to ovako”. A tko si ti da se sve mjeri po tebi; bog?

Admin · 140 views · Leave a comment

Svijet u kaosu

10 Mar 2015 
Kaos
Ove godine ću proslaviti petnaestu godišnjicu mog tridesetdevetog rođendana. Memorija me još dobro služi i dobro se sjećam sedamdesetih godina. U to vrijeme sam pohađao matematičku gimnaziju. Imali smo fantastičnog profesora iz filozofije i socijologije. U to vrijeme je vladala velika strukturalna kriza na ovom našem planetu. Takozvane razvijene zemlje su tih godina bile na prekretnici. Tehnologija je počela ulaziti na velika vrata u tvornice. Jedan od primjera iz tih vremena je automobilska industrija. Japan je krenuo u robotizaciju tvornica, a drugi, da bi mogli izdržati konkurenciju su ga morali slijediti. Mjesta gdje je nekada bilo potrebno tisuću radnika za odvijanje proizvodnog procesa su sada zahtijevala svega nekoliko desetaka ljudi koji su nadzirali proces i intervenirali u slučaju potrebe. Korist za poduzetnike je bila ogromna: roboti su bili skupi i zahtijevali velike investicije, ali su bili precizniji i brži od ljudi, kvalitet je bio nenadmašan, nisu išli na bolovalje i nisu štrajkali. S druge strane, visoka ulaganja koja su u početku zahtjevali s vremenom su počela opadati jer je s povećanjem proizvodnje automatskih strojeva njihova cijena padala.

I tako je broj stanovnika neophodan za izradu onoga što nam je potrebno za život opet opao, a brojne osobe su ostale bez posla. Sjećate se sigurno iz povjesti sindikalnog pokreta u Engleskoj ili Americi, ne sjećam se točno, koji je uništavao strojeve jer je držao da su oni zlo. To zlo se dodatno raširilo sedamdesetih godina i prijetila je velika kriza i socijalni nemiri. Ali se stvar sama sredila. Kako su prihodi porasli i društvo postalo bogatije, ljudi (oni koji su imali posao) su imali više novaca za trošenje i moglo im se ponuditi više servisa: kino sale, barovi, igračnice, hoteli. Tako su dobrim djelom oni koji su ostali bez posla prešli u tercijarni sektor i opasnost po našu zapadnu civilizaciju je prošla s manjim potresima.

Trenutno smo na novoj strukturalnoj prekretnici. Elektronika i informatika nude danas izuzetno jeftina rješenja za poslodavce i navode ih da i dalje smanjuju radnu snagu. U inozemstvu, a i kod nas tu i tamo, se mogu vidjeti samoposluge s automatskim kasama. Položiš robu na staklenu ploču, optički čitač skanira cijenu i izvaže proizvod. Kada ti pokaže račun možeš platiti bankomatom, kreditnom karticom ili gotovinom: sve se prihvaća. U početku klijentela ima problema, ali se s vremenom navikne i sve ide k’o po loju. Rezultat je da su oni koji su prije radili na kasama sada ušli u kategoriju nezaposlenih. A izlaz iz ovoga se ne vidi. Uslužni sektor je već prepun: barovi zatvaraju (iako se u našim krajevima oni najbolje drže), agencije za nekretnine stavljaju lokote na vrata, a ni frizeri ne prolaze puno bolje. Gdje je rješenje?

Ja ga osobno ne vidim, ali vidim trend jednog dijela ljudi i političara koji ozbiljno razmišlja o povratku na komunizam: državna svojina, obveza da ti daju posao. Nisu shvatili da to ne ide. Solucija se mora sama nametnuti, tu je Marx imao pravo, a ne može biti nametnuta odozgor. Veliki kontrast je to da su europska društva bogata (probajte ih usporediti s Afrikom ili nerazvijenim zemljama Azije), a ljudi slabo žive. Robe ima koliko hoćeš, ali nema kupila (sredstava za plaćanje). Zanimljivo bi danas bilo napraviti natjecanje u prognozama o tome kakvo će naše drustvo biti za 5 – 10 godina. Prilično sam siguran da nitko ne bi pogodio. I tako, na našu veliku žalost, kaos se nastavlja, a mi ne reagiramo, a niti nećemo, bar dok ne dođe do prave gladi. A nakon toga sve iz početka, revolucija, entuzijazam i na kraju razočaranje.

U međuvremenu ja sam pronašao http://www.forex-internet.com/forex/ gdje je tema forex, to jeste financijska burza gdje se kupuju i prodaju valute. Trgovina je najbrži način za zaradu, ali ako trguješ s robom ili uslugama, ono što te zanima je posredno. Prvo moraš otići u nabavku, kupiti proizvode koje ćeš prodati, pa ih moraš uvaliti po većoj cijeni nego što si platio i evo ti zarade. U stvari je pravi cilj novac, a ovako se do njega indirektno dolazi. Na forexu je stvar neposredna. Izravno trguješ s onim što ti je krajnji cilj i ako uspiješ ostvariti razliku u cijeni, slavlje. U suprotnom možeš bar reći da si probao ali da te sreća nije poslužila. Ili nisi dobro shvatio kako funkcionira tržište.

Admin · 156 views · Leave a comment

Nepouzdanost

13 Feb 2015 
Nije ni svijet što je nekad bio; ne možeš se u nikoga pouzdati, pogotovo ne na slobodne hostove Interneta. Otpilike prije četiri godine, u ožujku 2011., sam otvorio moj blog čija je tema bila kaos. Nakon otprilike godinu dana Blogoje nije produžio domain, valjda nije imao para, i moj blog više nije bio vidljiv. Pričekao sam mjesec, dva i otvorio novi dnevnik, opet besplatan (tko ima novaca da plaća vlastiti), i tamo prebacio stare tekstove. Sve je dosta dobro išlo, ali sam u zadnje vrijeme opazio da moja pozicija pomalo opada. Već mi se dogodilo isto to s nekim sajtovima, pa imam oko toga nešto iskustva, i prvo što sam provjerio da netko nije iskopirao moj sadržaj. Vidi vraga, otkrijem da se Blogoje vratio i praktično imam dupli dnevnik, s istim postovima. Tako sam odavde pobrisao sve, da bih izbjegao da mi tražilice primjene kaznu, a ovdje je ostao slobodan prostor koji mi je žao napustiti, pa ću ga probati iskoristiti, nadajući se da će domaćin ubuduće redovnije produžavati pretplatu.

Jučer je bio dan prvoaprilskih šala (na hrvatski ne zvuči tako dobro). Nitko me nije prevario jer sam cijeli dan proveo doma, sam kao korijen celera. Malo sam gledao televiziju i prelistao neke tjednike koje u toku sedmice nisam uspio pogledati. Gledam gospodarsku situaciju na Cipru. Banke uzmu lovu pa je onda izgube u silnim špekulacijama što će prije ili poslije odvesti u propast ovaj svijet. Onda se neki idijot, ili više njih sjeti da bi mogli popuniti kase tako da jednostavno uzmu 40% novaca s tekućih računa koji prelaze sto tisuća eura. Pa ja sam mislio da smo mi u nekom kapitalizmu, a tamo je privatna svojina osnova sustava i uz to je neotuđiva, a ovi lopovi jednostavno donesu zakon s kojim ti oduzmu novac (da se razumijemo, ovdje nema ništa osobnog u mom stavu: nemam račun u Nikoziji). I onda još neki europski funkcioner izjavi da je to dobar metod i da bi se mogao primjeniti i u slučaju drugih zemalja koje imaju financijske poteškoće. Roba za luđake, da nisam čuo vlastitim ušima rekao bih da to nije moguće. Već kruže vijesti da u Italiji i Španjolskoj ljudi podižu gotovinu i spremaju je pod jastuk ili u neku inozemnu banku. To će sigurno koristiti ekonomijama tih zemalja.

Sada ću vam iznijeti moj stav koji objašnjava ova, do nedavno nezamisliva zbivanja. Svijetom vlada praktično šačica ljudi koja raspolaže s enormnim kapitalima i koji predstavljaju pravi centar moći. Zadnjih godina njihova nezaježljivost je toliko rasla da je srednja klasa duboko potonula i iscrpla vlastite izvore. Ako nastaviš tući po njima riskiraš revoluciju, a to im se ne bi svidjelo, bar ne u ovom trenutku. Tako su se okrenuli prema bogatima. Kada kažem bogati, mislim na one s par milijuna euro, dok su oni koji drže okultnu vlast teški milijarde i milijarde. Tako se zavukli ruku i u njihov džep što za njih ima dvostruku korist; dodatno su se obogatili i uz to smanjili konkurenciju prema vlastitom staležu: oni bogati se mogu uvijek dodatno obogatiti i htjeti ući u sobu sa tipkama, odakle se upravlja ovim našim mizernim svijetom.

Admin · 147 views · Leave a comment

Who's Online?

Member: 0
Visitor: 1

Announce

rss Syndication